RT Myriad - шаблон joomla Joomla

Kao rezultat rada Napredne faze starije grupe Dramskog studija za djecu i mlade Pozorišta mladih Tuzle za 2016. godinu, nastala je  ispitna predstava „Hoću kući“. Predstava je rađena po motivima dramskog teksta „Kući“, autorice Ljudmile Razumovske. Rad sa grupom i režiju potpisuje Adnan Mujkić, magistar umjetnosti glumac, a adaptaciju teksta Amila Beširović, bachelor primijenjene matematike. Saradnice u radu sa grupom su Anela Huremović, bachelor engleskog jezika i Dženana Pačariz, studentica.

Predstava „Hoću kući“ govori o beskućnicima, o djeci koja su prepuštena sama sebi i ostavljena da preživljavaju u ovom okrutnom svijetu. Priča prati njihovu neprekidnu borbu u potrazi za identitetom. Oni žele promjenu svog stanja, izlaz iz grčevite borbe za komad hljeba. Iako se čini da u takvim okolnostima nema mjesta za ikakvu vrstu vjerovanja, sva ta djeca ipak žele vjerovati u postojanje nekog drugačijeg svijeta koji će otkloniti njihove muke. Za neke od njih, taj svijet podrazumijeva bijeg iz države ili bijeg na bilo koje mjesto koje će obezbijediti sigurnost njima i ljudima koje vole, dok je za druge taj svijet zapravo onaj viši, produhovljeni nivo koji će odagnati ovozemaljsku bol i patnju. Sva ta djeca stvaraju sopstvenu iluziju kuće i imaju drugačiji pojam porodične zajednice i ljubavi, jer im se nikad nije pružila prilika da tu zajednicu zaista upoznaju.

Pored primarne teme predstave koja se odnosi na beskućnike, radnjom se provlače i mnoge druge teme poput prodaje organa, prodaje kose, prostitucije, organizovanog prosjačenja, religije... Svi likovi u predstavi, bez obzira na godine, spol, životne principe i društveni status, bez obzira na dileme s kojim se suočavaju, bore se da pronađu sebe i mjesto kojem pripadaju. Iako su putevi kojim se kreću i sredstva kojim se služe međusobno različiti, svi likovi imaju isti cilj – promjenu stanja u kojem se nalaze. Imaju potrebu da konačno budu primijećeni, saslušani i prihvaćeni.

Ova predstava je kao ogledalo koje reflektuje promjene svijeta u kojem živimo, na izuzetno realan i surov način. To nam ogledalo prikazuje sliku života onih kojima smo okruženi, a koje konstantno zaboravljamo. Ta slika nema nikakvih detalja ni ukrasa, ona je takva kakva jeste. Ona je opomena, a ako bolje pogledamo, i putokaz kojim se trebamo voditi da bismo svijet učinili boljim mjestom...